Rekla si mi –
nikada nećeš vidjeti Famagustu,
luku boje topaza na ostrvu
sa ogrlicom agruma
gdje na zaleđenom dahu ribara
ispisuju imena svojih ljubavnica.
Za nju se još vode pomorske bitke
i kada bi bacio mrežu migavicu u more,
ulovio bi tvoju pametniju glavu
a ovom sa ramena popunio pukotinu
pod krilatim lavom na citadeli.
Novu zemljotresi ne bi zaobišli
tvoju iznajmljenu sobicu
niti bi te anđeli iz katedrale,
pretvorene u džamiju,
uznijeli u raj.
Ako i dođeš u grad sablasti
nećeš me pronaći za stolom
u peskariji gdje još bolno zveči
moj escajg nakon invazije.
Otpisao sam ti –
da, nikada neću vidjeti Famagustu
ali od slova tvog imena
na zaleđenom dahu ribara
podigao sam novu
i u njoj nijesi starica nego nevjesta
koja će me odvesti u Famagustu!
Božić 2007.
